Umjetnik Silvio Vujičić kreirao je reljef od galene i kaljenog stakla koji istražuje napetost između čvrstoće i lomljivosti, refleksije i apsorpcije. Kroz spoj laboratorijskih procesa i osobnih tragova, Vujičić materijal pretvara u površinu koja pamti dodir, svjetlo i prolaznost. Reljef, koji će biti smješten u jednom od lobbya Franca Zagreb, postaje prijelazni prostor između tijela i arhitekture, između prisutnosti i odsutnosti.
U svojoj umjetničkoj praksi često koristite kemijske i laboratorijske procese te materijale neizvjesnog ili opasnog ishoda. Što Vas je inspiriralo da za reljef u Francu upotrijebite upravo galenu i kaljeno staklo — kako ste željeli da materijal i površina djeluju na promatrača i prostor?
Silvio Vujičić: Galena me privlači svojom dualnom prirodom. Ona je istodobno vizualno zanimljiv mineral i otrov. Refleksivna je i tamna — u oba smisla te riječi. Staklo je, pak, u tom smislu kontrapunkt: kontrolirani materijal koji u sebi skriva napetost pucanja. Zanimljiva mi je ta tenzija između čvrstoće i lomljivosti, refleksije i apsorpcije. Htio sam da površina reljefa djeluje poput nama stranog pejzaža koji se ne otkriva na prvu, nego da na neki način „guta“ pogled promatrača u sebe. Tu je galena dobila svoj puni smisao.
Reljef za Franc sadrži otiske komada vlastite odjeće, čime povezujete svakodnevne predmete s visokom umjetnošću i apstraktnim formama. Koju poruku želite prenijeti kroz to „utiskivanje“ privatnog u javni prostor?
Silvio Vujičić: Korištenje odjeće zapravo je način da materijaliziram vlastitu prisutnost. Odjeća je produžetak tijela — pamti pokret, temperaturu, navike onoga tko ju nosi. U trenutku kada se njezin trag utisne u površinu materijala, ona prelazi iz privatnog u javno, iz mekog u tvrdo, iz prolaznog u trajno. Također sam htio stvoriti pejzaž u kojem se nalaze fragmenti nečega prepoznatljivog u realnom mjerilu, pa se možemo zapitati: koje je to mjerilo pejzaža? Je li to kristal koji je nešto zarobio u sebe ili segment nekog terena?
Efemernost, propadanje i metamorfoza materijala stalne su teme vašeg rada. Kako ste ih interpretirali kroz ovu specifičnu skulpturalnu intervenciju — postoji li u reljefu potencijal za fizičku ili simboličku promjenu kroz vrijeme?
Silvio Vujičić: Uvijek postoji prostor za promjenu, ali ovdje je ona više bazirana na vizualnom efektu. Galena i staklo čvrsti su materijali koji reagiraju na svjetlo. Njihov sjaj, refleksija, pa čak i boja, stalno se mijenjaju ovisno o okolini. U simboličkom smislu, reljef se ponaša poput živog tijela — apsorbira svjetlo i prostor. Time podsjeća da ništa nije trajno, čak ni ono što se čini fiksiranim u arhitekturi.
U Vašim projektima često pronalazimo spoj umjetnosti, znanosti i rituala. Kako su suradnje s arhitektima i ostalim umjetnicima na projektu Franc utjecale na Vaš pristup stvaranju ovog djela?
Silvio Vujičić: Suradnje su mi uvijek dragocjene jer otvaraju druge načine gledanja. Arhitekti su vrlo precizni u odnosu prostora i materijala, dok umjetnici često polaze iz senzibiliteta, koncepta i ideje. Taj dijalog između racionalnog i intuitivnog ono je što mi je najzanimljivije u ovakvim kolaboracijama. U slučaju Franca, pokušao sam pronaći ravnotežu u smislu da se rad ne nameće arhitekturi, nego da se s njom „dogodi“ u isto vrijeme.
Umjetnost u arhitekturi više nije dekoracija — ona stvara emocionalni ton prostora.
Koristeći industrijske, ali i „žive“ materijale, stvarate objekte koji su na granici umjetničkog eksperimenta i svakodnevnog artefakta. Mislite li da takvi radovi mogu oblikovati identitet zgrade i navike njezinih stanara?
Silvio Vujičić: Apsolutno. Umjetnost u javnom prostoru, osobito u arhitekturi, odavno je prestala biti dekoracija. Ona stvara određeni emocionalni ton prostora. Ako stanari svakodnevno prolaze kraj reljefa koji reagira na svjetlo i reflektira ih drukčije ovisno o dobu dana, to postaje dio njihova iskustva prostora. Taj tihi odnos između tijela i materijala zapravo je ono što dugoročno gradi identitet zgrade.
Vaš modni opus bavi se tekstilom „kao arhivom iskustva“, koristeći odjevne predmete kao znakove identiteta. Je li otisak košulje na reljefu i neka vrsta autobiografskog potpisa ili želi otvoriti prostor za prepoznavanje i drugih identiteta?
Silvio Vujičić: Otisak je oboje. Naravno da je prisutna autobiografska gesta, ali mene više zanima što se događa kada taj trag više nije osoban. Kada odjevni predmet postane reljef, on gubi konkretnog vlasnika i prelazi u kolektivno polje. Netko tko prođe pokraj njega može prepoznati neki drugi detalj, teksturu, sjećanje. U tom smislu, rad je otvoren — nije portret, nego površina na kojoj se mogu zrcaliti različiti identiteti.
Na koji način reljef za Vas transcendentira funkcionalni prag ulaza te postoji li univerzalna vrijednost ili osjećaj koji biste voljeli da nove generacije stanara Franca Zagreb pamte po ovom umjetničkom objektu?
Silvio Vujičić: Ulaz u zgradu uvijek je prijelaz iz vanjskog u unutarnje, iz javnog u privatno. Htio sam da umjetnički rad taj trenutak učini svjesnim, da ga stanari osjete kao svojevrsni dodir. Da površina rada, koja reflektira, postane svakodnevni podsjetnik na promjenu — na to da je sve u stalnom prijelazu. Ako bih želio da nešto ostane zapamćeno, to bi bio osjećaj da je taj ulaz živo mjesto, prostor između materije i svjetla, između prisutnosti i odsutnosti.
Intervju pripremila: Tatjana Bartaković
Fotografije: Domagoj Blažević
