Kipar Neven Bilić predstavlja svoj rad „Polje“ — reljef izrađen od poliesterske smole koji istražuje odnos konstrukcije, reda i ornamenta. Kroz principe modularnosti i serijske logike, Bilić oblikuje geometrijsku strukturu koja u sebi spaja racionalno i poetsko, stvarajući miran, ali snažan vizualni ritam.
Ovaj rad dio je umjetničkog programa Mado grupe, koja je angažirala jedanaest suvremenih hrvatskih umjetnika da osmisle nove skulpture i instalacije trajno postavljene u jedanaest ulaznih prostora premium kompleksa Franc Zagreb. Svaki od tih radova nastaje u dijalogu s arhitekturom i prostorom, unoseći u svakodnevicu stanara doživljaj umjetnosti i individualni pečat autorskog izraza.
U svojem kiparskom postupku koristite suvremene materijale: poliuretan, poliester, ali i gumene i plastične smjese. Koja su vam nova iskustva i izazovi rada s materijalima za reljef Franca — što reljefu daje suvremenu, a što bezvremenu kvalitetu?
Neven Bilić: Što se tiče reljefa za Franc, bit će načinjen od poliesterske smole – materijala koji se možda najduže provlači kroz moj rad. Njegova uloga u hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti je zaista velika, jer se od 50-ih pojavljuje u svim važnijim pokretima i zbivanjima (Exat 51, Nove Tendencije, Biafra i dr.).
Gotovo da nema sintetskog materijala (plastike) i tehnologije koju kroz posljednjih dvadesetak godina nisam isprobao – sve u primarno atelijerskim uvjetima. Lijevao sam visokoekspandirajuće poliuretane u tvrdim kalupima, radio s kompozitnim smolama, poliesterom, epoksidom, PU-smolama i sl., silikonskim gumama i drugim vulkanizirajućim materijalima. Vakuum-prešama oblikovao sam prototipe i module. Mogu reći da, uz umjetničku priču i estetski doživljaj djela, istraživanje tehnološkog aspekta za mene predstavlja snažnu motivaciju za rad. Sve su to pokušaji i promašaji koji me vesele – jer ja ipak nisam industrija.
Kakvu ulogu, po vašem mišljenju, ovakva suvremena umjetnička intervencija može imati za identitet zgrade i osjećaj pripadanja stanara? Što želite da ova instalacija ostavi kao trag u svakodnevici Franca?
Neven Bilić: Identitet zgrade kao dijela urbanog tkiva i prostora stanovanja obilježen je prije svega autorskim pristupom projektanta – arhitekta. On ovom prilikom uključuje umjetnike i umjetnice da „odgovore“ na prostorni kontekst, ali i da artikuliraju vlastiti umjetnički rukopis u već definiranom prostoru. Takve prakse su nekada postojale i bile redovite – i pozitivno je što su ponovno zaživjele.
Umjesto tradicionalnog modeliranja i klesanja, u novijim radovima gradite skulpture kroz principe modularnosti i serijske proizvodnje. Što vas je privuklo toj metodi i koje su prednosti takvog pristupa, posebno u kontekstu javne umjetnosti u stambenim kompleksima?
Neven Bilić: Tradicionalne materijale i metode napustio sam dosta davno – oni su bili dio mog studiranja, ali i mog kiparskog odrastanja. No to ne znači da ih neću nekada ponovno uvesti u svoj izraz. S druge strane, principi repeticije i modularnosti već se dugo pojavljuju u mojem radu. Spoznaja da često promišljaš i oblikuješ samo jedan modul drži te u određenoj neizvjesnosti po pitanju konačnog vizualnog doživljaja. Ostavljam si prostor za „prvi pogled“ na konačni rezultat i vlastito djelo.
Vaši radovi često ističu reduciranu, čistu geometrijsku formu s posebnim naglaskom na logiku konstrukcije. Kako ste taj apstraktni i minimalistički pristup oblikovali u reljefu za Franc, odnosno što ste željeli naglasiti kod susreta stanara s Vašom instalacijom?
Neven Bilić: Konstrukcija i repeticija određene su dosta precizno, gotovo matematički. Geometrija i projektantski pristup uvijek su mi bili bliski. U velikoj mjeri koristim računalo kako bih došao do nekih rezultata vezanih uz samu izvedbu. Kada imam dobro razrađenu logiku kompozicije motiva, tada je sve stvar izvedbe – „proizvodim i nabrajam“ prema nekoj svojoj logici, i to je prostor stvaranja i kreacije. Minimalistički pristup svakako ide uz suvremenu arhitekturu, pa mislim da moj rad dobro „surađuje“ s kontekstom prostora.
Modularni principi omogućuju potencijalno beskrajno „širenje“ oblika, nerijetko sugerirajući nedovršenost i otvorenost umjetničkog djela. Na koji način ste to iskoristili u radu za Franc i kako „otvorenost“ utječe na doživljaj svakodnevnog prostora stanara?
Neven Bilić: Iako neki moji radovi ponekad sugeriraju širenje u nedogled i ostavljaju gledatelju mogućnost vlastite „nadogradnje“ (npr. rad Veliki Muntius, izložen ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu 2021.), slučaj s Francom Zagreb nešto je drugačiji. Budući da reljef mora poštivati prostorne zadatosti arhitektonskog projekta, mjesto za širenje i grananje forme nalazi se unutar samog rada.
Ornament kod mene nije ukras nego gradbeni princip — način da se stroga geometrija dovede do ruba apsurda, ali i dodatno naglasi.
Vaše skulpture krasi igra između reda, konstrukcije i ornamentike. Možete li objasniti odnos između geometrijske strogoće i dekorativnih elemenata u svome radu – odakle dolazi taj balans?
Neven Bilić: Ornamentika se kod mene pojavila prije desetak godina. U seriji radova Monstranca naglašeno koristim ornamente različitih tipoloških obilježja. Oni su organizirani oko strogo pravilnih geometrijskih struktura i mreža te na neki način dovode do apsurda ukrašavanja, ali ga istovremeno apostrofiraju kao gradbeni princip.
Preciznost rada mi je potrebna jer podcrtava ideju – a to je preklapanje vizualnih tipologija (pobrkani vizualni kodovi i način kako prepoznajemo i razvrstavamo pojmove), kao i njihovo projiciranje kroz medij skulpture ili reljefa. Nisam sklon terminima kao što su duhovne poruke, ali radovi svakako nose svoju poetiku koja se može individualno čitati.
Intervju pripremila: Tatjana Bartaković
Fotografije: Domagoj Blažević
