Kristian Kožul za projekt Franc Zagreb stvara reljef „Strata“, koji spaja različite materijale — drvo, umjetnu kožu, plastificiranu tkaninu i perspex — u jedinstvenu kompoziciju koja transformira ulazni prostor zgrade. Njegov rad igra se percepcijom svakodnevnog, kombinira poznate materijale u neobične forme i stvara trenutke začudnosti i kontemplacije za stanare i posjetitelje. Kroz ovaj intervju, Kožul otkriva kako umjetnost može oblikovati atmosferu zajedničkih prostora, potaknuti osobnu interpretaciju i postati simbolički element prijelaza između privatnog i javnog života.
Reljef “Strata” za Franc Zagreb izrađen je kombinacijom drveta, umjetne kože, plastificirane tkanine i perspeksa. Kako ti materijali oblikuju senzaciju i doživljaj prostora za buduće stanare?
Kristian Kožul: Materijali korišteni za izradu reljefa tradicionalno se upotrebljavaju u izradi namještaja, pa time donose određenu familijarnost. Ta kvaliteta prepoznatljivosti ovdje je postavljena u novi kontekst i stvara osjećaj začudnosti pri ulasku u zgradu, naglašavajući posebnost i individualnost životnog prostora. Umjetnički rad djeluje kao fokalna točka promatračeve pažnje — svojevrsni gateway prelaska iz javnog u privatni prostor i obrnuto.
U dosadašnjem radu često ste koristili industrijski proizvedene predmete u neobičnim kombinacijama. Što Vas je inspiriralo za ovu specifičnu kompoziciju u projektu Franc i kakvu poruku želite prenijeti?
Kristian Kožul: U trenutku kada je naš identitet sve češće definiran materijalnim posjedovanjem objekata s lako čitljivom simboličkom vrijednošću, jedinstvenost doživljaja i osobne interpretacije umjetničkog djela postaje prostor slobode i individualnosti. Postavljanje skulpture u prostor koji svakodnevno dijelimo svakom promatraču otvara upravo taj prostor kontemplacije, pozivajući ga na osobnu interpretaciju začudnog objekta koji nije određen socijalnim kodom vrijednosti.
„Volio bih da “Strata” postane simbolički element prijelaza između privatnog i javnog — mentalna membrana koja propušta stanare iz jednog prostora u drugi.“
Vaša djela nerijetko proizlaze iz fascinacije spektakularizacijom svakodnevice i istraživanjem podsvjesnog. Kako se taj pristup reflektira u skulpturi za ulaz kompleksa Franc?
Kristian Kožul: Rad za Franc poigrava se idejom sigurnosti. Materijali su poznati, mekani, gotovo dosadni u svojoj prepoznatljivosti — a ipak, njihov kolorit i obrada stvaraju osjećaj odvojenosti i nedodirljivosti. Promatrač se suočava s neobičnim, s anomalijom u inače poznatom prostoru, gotovo prisiljen posegnuti za vlastitom interpretacijom, oslanjajući se isključivo na osobna iskustva.
Umjetničke intervencije u javnim i polujavnim prostorima, poput ovih u Francu, mogu mijenjati atmosferu zajedničkih prostora. Kako razmišljate o mogućoj interakciji Vašeg djela s navikama i svakodnevicom stanara?
Kristian Kožul: Umjetnička djela trebaju mijenjati atmosferu prostora — reflektirati i produbljivati vrijednosti koje dijelimo kao društvo. U svojoj definiciji umjetničko djelo je jedinstveno, trijumf individualnosti i osobne slobode. Ako mogu biti potpuno optimističan, volio bih da moj rad doprinese posebnosti prijelaza između privatnog i javnog aspekta života stanara. Da postane svojevrsni simbolički element koji apostrofira tranziciju — mentalna membrana koja propušta stanare iz prostora privatne zatvorenosti u javno, i obrnuto.
U novim radovima često istražujete forenzičku preciznost i biomorfne forme. Što za Vas znače ti elementi u suvremenom kontekstu stanovanja — može li umjetnost otvoriti nova pitanja i interpretacije života u zgradi?
Kristian Kožul: Opsjednuti smo individualizacijom našeg privatnog prostora. Iza zatvorenih vrata osjećamo potrebu, ako ne i dužnost, stvoriti prostor koji će reflektirati našu osobnost, posebnost i individualnost. Možda je moguće oblikovati specifične polujavne prostore koji će služiti kao tranzitorni poligoni između visoko individualiziranog privatnog prostora i komunalnog kompromisa javnog prostora — prostore koji osnažuju našu individualnost, kreativnost i znatiželju.
Kao umjetnik koji izlaže međunarodno i nosi iskustva iz različitih kulturnih konteksta, što Vas je posebno motiviralo u radu na ovom hrvatskom, specifično urbanom projektu?
Kristian Kožul: Sjećam se kada sam prvi put vidio reljef Dušana Džamonje u Ininoj zgradi kod Kvatrića. Osjetio sam gotovo zavist prema ljudima koji svakodnevno prolaze kroz predvorje pokraj njega i žive taj jedan izdvojeni, privilegirani trenutak u kojem je taj reljef — samo njihov. Toliko snažno prisutan u njihovom svakodnevnom dolasku i odlasku iz zgrade. Osnažujući svjedok prolaska. Koji umjetnik ne bi poželio stvoriti takav trenutak zaljubljenosti i svrsishodnosti vlastitog rada?
Što biste voljeli da stanari i njihovi gosti najviše osjete ili prepoznaju u susretu s Vašom intervencijom — koji je „trag“ koji želite ostaviti u prostoru ulaza?
Kristian Kožul: Ambiciozno bih želio da se stanari zaljube u umjetnički rad. Da specifičnost materijalnog prisustva postane mentalni okidač ugode pri ulasku, i u manjoj mjeri — sjete pri odlasku. Da funkcionira kao emocionalno pojačalo, začudni objekt koji ne posjeduju, ali koji na simboličkoj razini postaje njihov.
Intervju pripremila: Tatjana Bartaković
Fotografije: Domagoj Blažević
